Znanje u bibliotečkom smislu

Znanje u bibliotečkom smislu

Veoma često upotrebljavamo riječ znanje u raznim kontekstima, a pritom se skoro nikad ne zapitamo šta je zapravo znanje? Kao da je to samo po sebi jasno.
Znanjem je čovjek izdignut iznad ostalih bića, ali on nikada neće sve (sa)znati, niti će mu biti otkriveno. Zato mu je ostavljeno da sve do svog kraja traga, uči i usvaja znanja. A opet teško da će to biti i jedna kapljica u oceanu kao što je rekao Isaac Newton Ono što mi znamo je samo jedna kap – što ne znamo je okean.

Znanje usvajamo memorisanjem ili pamćenjem; memorišemo čitanjem, slušanjem,
gledanjem… tj. preko naših čula. Odnosno, mi preko čula dobijamo podatke iz spoljnog sveta i pokušavamo da damo smisao tim
signalima pomoću našeg iskustva.
(Radosavljević, 2008:10)

Ali naša
čula nas mogu ponekad zavarati, što onda dovodi u pitanje i znanje. Najbolji i
najinteresantniji primjeri za to su optičke iluzije Ešerovih slika:

Onog trenutka kada preko nekog čula usvojimo nešto, shvatimo i zapamtimo mi
imamo znanje o tome. Kada je nešto znano, kada neki pojam znan je, mi o njemu imamo znanje.

Gotovo svakog trenutka usvajamo nešto novo. Međutim, ukoliko je to nešto
što trenutno pamtimo, to nije znanje – bliže je određenju primanja trenutnih
informacija koje vrlo brzo brišemo iz naše memorije. Uviđamo koliko su
informacije i znanje dva neodvojiva, ali različita pojma. Jadranka Lasić-Lazić
piše da ljudi obično kada govore o korištenju informacija zapravo misle na
korištenje znanja do kojeg su došli informacijom.

Senada Dizdar piše da je informacija shvaćena kao dio strukture znanja, te da rast
znanja ne počiva na jednostavnom dodavanju novih informacija, već na
sposobnosti njihove prilagodbe postojećoj strukturi znanja. Dakle, informacija
dolazi kao novi segment koji mijenja strukturu prethodnog znanja.

Pošto je znanje
prisutno od početka do kraja čovjekovog života i od postanka do konca čovječanstva
– već prvi poznati filozofi pokušali su definirati znanje. Od Platona i
Aristotela do danas ljudi odgovaraju na pitanje šta je to znanje. Aristotel
kaže da
svaki
čovjek po prirodi teži znanju.
Za Platona je znanje opravdano istinito vjerovanje i pravo shvaćanje (vjerovanje) spojeno s
objašnjenjem.
Oko njegove prve definicije ne slažu se svi, pa su, poput
Gettiera pokušali dokazati da istinitost i opravdanost vjerovanja nisu
dovoljni.

Nakon antičkog perioda, posebno značajan znanstveni period je 17.stoljeće. Tada
počinje razmjena znanja i informacija na način
koji nam je i danas blizak i koji je doveo do današnjeg stupnja razvoja
znanosti i znanstvene komunikacije.
(Hebrang Grgić, 2007:90) To je period novovjekovne
filozofije koja ističe pitanje metode
znanstvene spoznaje
. Rene Descartes i Francis Bacon su njeni utemeljitelji.

Čovjek za svog kratkog vijeka ne može usvojiti sva prethodna znanja, ali
zato ima težnju da što više nauči. To je vrlo inspirativno i u književnosti,
pisci su nam prikazivali likove koji imaju sva znanja ili koji su uspjeli
naučiti ono što nije nijedan čovjek prije njih. Takav je i Vječnik N.
Ibrišimovića: Onaj koji čita knjige, pisane i tiskane, za svoga života
pročita hiljadu, dvije, uvrhglave tri hiljade knjiga… a ja sam, što
jest’-jest’, pročitao skoro sve knjige obiju aleksandrijskih biblioteka i one
velike Ptolomejeve… a i onu koju su zvali
Biblioteka kćerka …kad bi se sve te knjige koje sam tu i tamo po
svijetu pročitao sabrale na jednu gomilu, opet bi ispala još jedna povelika
biblioteka
.

I evo, već ovdje vidimo da znanje čuvaju
biblioteke. Upravo u 17.stoljeću nastaje niz novih i velikih biblioteka. Možemo
ih nazvati i objektima znanja, ili ustanovama gdje se znanje konkretizira i
postaje nam opipljivo. Biblioteke su i svjedočanstva usvojenih znanja naših
predaka. Da se znanje nije tako bilježilo i prenosilo nikad se ne bi pomakli sa
početka.
Naravno da su se ljudska znanja vremenom toliko uvećala da su transcendirala
ljudsko pamćenje, a samim izumom pisma i štampe, znanje se počelo ”nekontrolirano” diseminirati. Biblioteke
su, dakle, zajedno sa arhivima, muzejima, dokumentacijskim centrima, poput
mreže ili sklopa nekih sistema za prikupljanje, čuvanje i prijenos informacija,
odnosno znanja.

Znanje je u bibliotekarstvu
postalo istraživano tek sa širenjem zanimanja s knjige i knjižnice na stvarni
sadržaj, informaciju o zabilježenom znanju
. (Lasić-Lazić, 1996: 81) Ono je i predmet bibliotečke
znanosti. Shera zastupa mišljenje da se
bibliotekarstvo bavi očuvanjem, širenjem ispitivanjem i interpretacijom znanja.
(Lasić-Lazić, 1996: 81)
Znanje, da bi postojalo kao društvena činjenica,
mora egzistirati kao javno znanje. Javno znanje tvori korpus pisanih
(objavljenih) tekstova koji su stalno podvrgnuti novim vrednovanjima i
kritičkim ispitivanjima.
(Tuđman, 1990:108) Polahko se približavamo onome
što je znanje u bibliotečkom smislu. Najčešće ga slikovito predstavljamo
piramidom:

Piramida je model za predstavljanje odnosa između podataka, informacija,
znanja i mudrosti. Potrebno je definisati pojmove iz ove piramide o kojima
nismo govorili: PODACI označavaju sirove činjenice i koncepte predstavljene
kroz jednostavne iskaze. Oni su sastojci informacija. MUDROST je dvosmislena:

– ili je oblik znanja
– ili je vrsta odluke

Zeleny definira znanje kao ”znati
kako” , odnosno kao proceduralno znanje, te kaže da je ”znanje akcija, a ne opis akcije”.
A mudrost kao”znati nešto”, kasnije je proširio sa ”znati što” u smislu ”šta raditi”. (Pleslić,
2012:10)
Heraklit je govorio da
znati mnoge stvari ne znači biti mudar.
Za mudrost je potrebna mentalna funkcija prosuđivanja.

Znanstvena komunikacija produžava ”životni vijek” znanja, te kroz nju ono
postaje upotrebljivo. Ona podrazumijeva razmjenu znanja i informacija između
znanstvenika. Od tad se na znanje počinje gledati kao
na intelektualno vlasništvo koje bi trebalo biti zaštićeno. Zapisivanje
znanja jejedan od najvažnijih načina pomoću kojeg ga činimo upotrebljivim
i dostupnim za tu komunikaciju. Zabilježeno i pohranjeno znanje je jedan
fenomen bibliotečke djelatnosti.
Da bi se znanje čuvalo ono mora biti organizirano i klasificirano. Klasifikacije
znanja i znanosti su takođe počele od kad i samo definiranje znanja, jer su znanosti,
razvijene iz znanja, tražile neku podjelu, klasifikaciju radi lakšeg
organizovanja. A klasifikacija je jedna od temeljnih bibliotečkih disciplina.
Savladavanje ogromne količine informacija i znanja, koja su se razvila, bibliotekari su rješavali klasifikacijama
koje su im omogućavale i komunikaciju i
suglasnost u mišljenju i onome što je označeno pomoću jezika. (Lasić-Lazić,
1996: 77) Pokušavajući različito klasificirati znanje/znanost razvili su se i
različiti klasifikacijski sistemi. Preko tih klasifikacijskih sistema
biblioteke i biblotekari širom svijeta uspijevaju da organiziraju, a zatim i
očuvaju znanja čovječanstva.

Pitanja čovjeka kako steći sveobuhvatno znanje i kako intelektualno
obuhvatiti sveukupnost stvarnosti uvijek će biti u središtu ljudskog zanimanja,
kako navodi i Jadranka Lasić-Lazić.
Čovjek
današnjice je stalno u procesu cjeloživotnog učenja, ali su i dalje ta znanja
vrlo ograničena i mala. Na nama je da istrajemo na putu znanja, jer kako nam Branislav
Nušić šaljivo poručuje: znanje ima granica, dok neznanje ih nema.

Piše: Amina Gadžo

 

Literatura:

1. Lasić-Lazić,
Jadranka. Znanje o znanju. Zagreb: Filozofski fakultet, Zavod za informacijske
studije Odsjeka za informacijske znanosti, 1996.

2. Dizdar, Senada. Od podatka do
metapodatka. Sarajevo: Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i
Hercegovine, 2011.

3. Tuđman, Miroslav. Obavijest i
znanje. Zagreb: Zavod za informacijske studije, 1990.

4. Hebrang-Grgić, Ivana.17. stoljeće – prekretnica u razvoju moderne znanosti. // Vjesnik bibliotekara Hrvatske, br. 50
(2007), str. 89-95.

5. Lasić-Lazić, J., Slavić, A.,
M. Banek, Zorica. Bibliotečna klasifikacija kao pomagalo u organizaciji znanja.
Odabrana poglavlja iz organizacije znanja. Zagreb: Zavod za informacijske
studije, 2004.

6. Pleslić, Sanda. Uvod u
upravljanje znanjem. Fakultet elektrotehnike i računarstva Zagreb. URL:
http://www.fer.unizg.hr/predmet/uuuz (10.2.2013.)

7. Radosavljević, Života.
Menadžment znanja. Beograd: Centar za edukaciju rukovodećih kadrova i
konsalting, 2008.

8. Nikolić, Marinko.
Klasifikacija znanosti: diplomski rad. Zagreb: Filozofski fakultet u Zagrebu,
2004.

9. Ibrišimović, Nedžad. Vječnik.
Sarajevo: Svjetlostkomerc, 2005.