Priča o bibliotekaru Zejnilu Fajiću

Ponekad
poželim pomisliti: Svijet nije toliko zao kako se u stvarnosti i u medijima
voli predstavljati, biblioteke bi mogle postati svjetlija i sigurnija
mjesta naše budućnosti. Doći će i to
vrijeme kad sve što vidimo, želimo, osjećamo, pamtimo neće biti
povinuto ponižavajućim političkim diskursima
i jednako vrijeđajućim profitokracijskim
logikama, ljudski se rod jednom, i zavazda, mora dozvati pameti, a na vratima
biblioteka i među koricama
fundamentalnih knjiga svjetske duhovne i kulturne baštine bit će moguće
pronaći utočište za sve
što čovjekova duša ushtije i što joj zanedostaje.
Biblioteke su znatno više od nacionalne i općedruštvene memorije;
one su izvidnice prema pouzdanijoj budućnosti čovječanstva'¦ Takav
je, nekako, bio moj odnos prema instituciji biblioteke onih dalekih
sedamdesetih godina prošloga stoljeća, kad sam,
kao učenik Gazi
Husrev-begove medrese u Sarajevu, dolazio u prostorije Gazi Husrev-begove biblioteke,
u Ulici Pariške komune,
kako se, čini mi se, zvala
današnja Ulica Isa-bega Ishakovića, pomalo
sramežljivo ulazio u prostoriju na čijim je
vratima verzalom pisalo: Čitaonica i u
kataloškim karticama tražio publikacije koje su mi se činile važnim za čitanje. U Biblioteku
smo išli na profesorski i prijateljski nagovor našega medresanskog razrednog starješine profesora Omera Nakičevića. Tamo sam
pronašao onaj svijet koji nisam mogao naći u školskim klupama i Medresinu
nastavnom planu i
programu. Pogotovo kad je u
pitanju povijest Bosne i naroda kojemu pripadam.
U vrlo živim vannastavnim
aktivnostima, pripremali smo male literarno-dramske programe za učenike i
profesore Medrese. Jednom je, tako, naše razredno odjeljenje, dok je Medresa
još bila u Dobrovoljačkoj ulici
(danas: Ulica Hamdije Kreševljakovića), scenski
postavilo “Dairu hodže Mešana” od Huseina Dubravića Đoge. Nastava “srpskohrvatskoga
jezika” i književnosti bila je skrojena
da nikad ne čujemo za Bašagića,
Ćatića, Mulabdića, za Bošnjak, Behar, Gajret, Ogledalo, da
nemamo pojma o mnogim bosanskim muslimanskim glasilima na prijelomnici XIX i XX stoljeća i u prvoj
polovini XX stoljeća.

Dok sam bio u
Medresi, pogotovo kasnije,
u vrijeme studentovanja na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, naročito me
zanimala ona zabranjena, subverzivna, “problematična”, progonjena literatura, glasila poput El-Hidaje, ili
izdanja Glasnika u vrijeme Drugoga svjetskog rata, interesirali su me autori koji su
bili pod postojećom ideološkopolitičkom paskom,
tekstovi o Mladim muslimanima, i sve sam te publikacije dobijao na čitanje
isključivo preko bibliotekara Zejnila Fajića (1934-2004),
s kojim sam imao “čvrstu riječ” da samo
meni trebaju te knjige, ili publikacije, i da nikome neću vani pričati šta sam čitao i preko koga
sam došao do tih izdanja. Bibliotekar Zejnil imao je veliko povjerenje u mene. Čitaonica je, inače, bila
jedna prizemna prostorija, duž koje je, od vrata i skoro
do prozora što je gledao prema
Miljacki, bio dugi sto prekriven
zelenom čohom. Uza zid, na desnoj
strani, bio je sto za kojim bi sjedio neko od
dežurnih bibliotekara. Ponekad mi je sugerirano da korice nekih izdanja
prikrijem novinama i, ako izlazim
iz prostorije, da povedem računa kako sam za
sobom ostavio knjigu. Tišina je bila gotovo
ljekobiljna. (Danas se u toj prostoriji upriličuju svečani prijemi
kod reisu-1-uleme. Odlazi se na bajramska čestitanja. Mene tamo,
posljednjih desetak godina, uglavnom nema.)

Zejnila Fajića bilo je lahko
prepoznati po obaveznoj cigareti koju je stalno držao u ustima. Zapravo, to je bio
ostatak gotovo ispušene cigarete, taj skori opušak stajao bi slijepljen
o donju Zejnilovu
usnu poput turskoga latiničnog slova Ç. Nije mu smetalo da tako
razgovara, lista knjige, šali se s drugima,
doziva kolege, odlazi po naručene knjige, piše. Cigarete
ne bi jedino bilo kad bi ulazio na podne-namaz ili
ikindiju-namaz u Carevu džamiju… Jednom me upitao odakle sam, zašto me toliko svašta interesuje i to me osokolilo da ga priupitam mogu li s njim malo među knjige… Bio
sam, sjećam se,
strašno razočaran u kakvim uvjetima žive mnogi
važni rukopisi, koliko se u zraku osjećala vlaga i
ustajalost. I tad se govorilo da se za
Gazi Husrev-begovu biblioteku mora hitno naći neki
primjereniji bibliotečki i
knjigoskladišni prostor. Volio sam listati stare
knjige, mirisati ih, čitati. Pogotovo kad je u
pitanju bila periodika. U poeziji Muse Ćazima Ćatića pronalazio sam istu onu
bosansku tugu koju ću u
kasnijim godinama često susretati
i u vlastitom poetskotvornim doživljavanjima vremena i stvarnosti.
Bio sam oduševljen prozama
Edhema Mulabdića, Huseina Dubravića Đoge, pa pjesničkim dionicama Ismeta Žunića ili
Nazifa Resulovića, rasutim
po ondašnjoj periodici. O ponekima od tih autora pisao sam male članke u đačkom listu Zemzem. U svijest
mi je bilo utisnuto osjećanje neke društvene zakinutosti, konkretnije,
bosanske muslimanske zakinutosti u odnosu na postojeću vlast i politički sistem, ali i
nade da, jednom, literatura i kultura neće morati biti
izložena ideološkom marginaliziranju. (Danas, međutim,
vidim kako unutar bošnjačke svijesti o sebi
jednako traje teror polariziranih svjetova. Bar kad
je u pitanju svijest o nacionalnoj
povijesti i kulturi. Na tim razrokim
matricama unutarbošnjačkih ideoloških
podvojenosti raznorazni samozvani nacionalni mesije i mesijanci grade svoje svakodnevne naciokicerajske kule i oblake po
internetskim naciokratskim mazlumistanima, brbljavilištima, idiotistanima,
vrijednim najviše prezira, gađenja i žalosti
što je baš tako.)

Ne znam jesam li ikad sreo bibliotekara Zejnila Fajića a da nije
bio vedar, nasmijan, horan za lijepu i ugodnu priču. Dok
oblikujem ovaj tekst, odsvuda mi iskaču Fajićeve slike iz
različitih bibliotekarskih
zauzetosti. Najviše iz prostorije čitaonica. Zejnil je
bio malo “mrke
masti”, kako bi rekli i u mome i u njegovu
kraju. Malo je koje zanimanje u tolikoj
mjeri društveno značajno i časno kao posao bibliotekara. Pitao sam Muhameda Hodžića, sadašnjeg uposlenika u Gazi Husrev-begovoj
biblioteci, zna li mi
nešto više kazati o
rahmetli Zejnilu, ali sve što mi je mogao reći bilo je
nekoliko prigodnih anegdota i bio-bibliografska bilješka
pripravljena za Monografiju Gazi
Husrev-begove biblioteke. Tako sam i mogao saznati da je
Zejnil Fajić
rođen 20. oktobra u Tušilima, Općina Trnovo. Gazi
Husrev-begovu medresu završio je 1957.,
a na Filozofskom fakultetu u Sarajevu diplomirao
1963. godine, nakon čega je bio na šestomjesečnoj specijalizaciji na Orijentalnom
institutu za čitanje i obradu
rukopisa i dokumenata na orijentalnim jezicima. U
biografskim podacima stoji da je jedno vrijeme
bio direktor osnovne škole u Šabićima, pa
imam u više sarajevskih džemata. U Gazi Husrev-begovoj biblioteci je na bibliotečkim poslovima
bio uposlen od 1971. do 1999.
godine. Bio je i član Savjeta Biblioteke
u vremenu 1987-1992. godine. Napisao je veliki broj
radova vezanih za bosansku muslimansku
baštinu otkrivenu u rukopisnoj građi pohranjenoj u Gazijinoj
biblioteci. Naročito se bavio
slaganjem bibliografija, pa je, između ostaloga, sačinio Bibliografiju Glasnika Vrhovnoga islamskog starješinstva i Rijaseta
Islamske zajednice od 1983. do 1992. godine. Svoje radove je
objavljivao u Analima Gazi Husrev-begove biblioteke, Glasniku, Islamskoj
misli, Hercegovini, Kabesu,
Muallimu, Preporodu. Nekoliko
je godina uređivao kalendarski dio godišnje publikacije Islamske zajednice Takvim.

Na Ahiret
je preselio u mjesecu u kojemu je i rođen, pet dana kasnije, 25. oktobra 2004. godine. Nije mi
poznato na koji se način ustanova
u kojoj je Zejnil Fajić radio sjeća svojih bivših
uposlenika. Monografija je bio dobar način da se mnogo šta spasi od zaboravljanja. Gazi Husrev-begova
biblioteka sad je u modernom zdanju i isti
oni rukopisi i knjige iz
nadgradbenih pridodataka Carevoj džamiji sad su u mnogo komfornijem i zaštićenijem položaju. Vremena se mijenjaju, kao i ljudi,
kao i naši odnosi prema
nacionalnom blagu i nacionalnim vrijednostima. Biblioteke sam uvijek
doživljavao kao mjesta za
susretanja različitih vlastitihi općih sjećanja, različitih spoznajnih
iskustava, zato se,
iskreno, nadam da, recimo, iste one
stranice bosanske muslimanske periodike na
prijelomu XIX i XX stoljeća listaju danas neke
nove, mlade radoznale oči, samo ne više
list po list,
nego, naravno, u digitaliziranoj formi. Rahmetli
Zejnil Fajić je sigurno bio među onima koji se radovao svemu što omogućava
napredak i povoljnije uvjete za sve one koji čuvaju, promoviraju, unapređuju znanje i zdravu svijest o znanju…
Rahmet mu strpljivoj i plemenitoj duši!

(Hadžem Hajdarević, Preporod,Islamske informativne novine. god. XLVIII, Broj 5/1111.

1. mart 2018, str. 59)